Zbog zasluga u ratu i očuvanja flote u glavnoj ratnoj luci u Puli, admiralu Antonu Hausu je posebnim carskim ukazom 1916. godine dodijeljen čin "Grossadmirala".
Jedan od najvećih admirala u povijesti austrijske mornarice, koji može stati uz bok viceadmirala Ferdinanda Maksimilijana, carevog brata i kasnijeg cara Meksika, i Wilhelma von Tegetthoffa, pobjednika kod Visa, bio je Tolminac Anton Haus, koji je imao čin Grossadmirala. Zapovijedao je snažnom pomorskom flotom modernih bojnih brodova i krstarica, najvećom koju je Carevina ikada imala, u jeku njene izgradnje pred Prvi svjetski rat i tijekom njega. Na tom je položaju 1913. naslijedio admirala Rudolfa Grafa Montecuccolija, koji je na čelu ratne mornarice bio od 1904. godine.
Anton Haus rodio se 13. lipnja 1851. u Tolmeinu, sadašnjem slovenskom Tolminu, u obitelji Josepha Matthiasa i Marie Walter. Oženio se Annom Karolinom Trenz, rođenom Drašković, s kojom je imao četiri sina. Odlučivši se za poziv mornaričkog časnika stupio je u ratnu mornaricu 1869., kao pomorski aspirant, samo tri godine od slavne pomorske bitke pod Visom i dvije od preobrazbe carevine Austrije u dualističku monarhiju Austro-Ugarsku. Nakon uspješnog mornaričkog školovanja i duljeg službovanja na ratnim brodovima, od 1886. do 1892. bio je starješina klase pitomaca i ujedno predavao i stručno ocjenjivao udžbenike za nastavu u Vojnopomorskoj akademiji u Rijeci.
U prosincu 1905., zbog dokazanih sposobnosti, promaknut je u čin kontraadmirala i iduće godine sudjelovao kao član delegacije na 2. mirovnoj konferenciji u Haagu. U svibnju 1911. promaknut je u viši čin i postao viceadmiral, a 1913. postavljen je na čelnu poziciju mornaričke komande i ujedno postao načelnik Mornaričke uprave u Beču. Uskoro je dobio čin admirala, tada najviši u austrougarskoj ratnoj mornarici. Na toj se dužnosti upoznao sa svim najvažnijim problemima mornarice i bio detaljno upućen u njen planirani razvitak na cijeloj istočnoj jadranskoj obali, od Trsta i Pule do Boke Kotorske.
S obzirom da Italija nije 1914. ušla u Prvi svjetski rat na strani svojih saveznika Njemačke i Austro-Ugarske, Haus je realno pretpostavljao da će, namamljena obećanjima iz Londonskog ugovora o dodjeli većeg dijela istočne jadranske obale i otoka, ući u rat na strani Antante, svojih dojučerašnjih protivnika. Admiral Haus je sa svojim štabom stoga isplanirao napad na talijansku obalu, birajući ofenzivnu varijantu obrane.
Kada se 1915. dogodio očekivani ulazak Italije u rat protiv Austro-Ugarske i time aktivirana jadranska pomorska fronta, Haus je cijelom flotom izveo planirani napad na talijansku obalu Jadrana, s težištem na Anconi. Tako je, pored ostalog, oštetio dužobalnu željezničku prugu i usporio mobilizaciju vojske. Zbog zasluga u ratu i očuvanja flote u glavnoj bazi u Puli admiralu Antonu Hausu je 1916. posebnim carskim ukazom dodijeljen čin Grossadmirala. Taj je čin posebno uspostavljen za Hausa, a zbog tijeka događaja i raspada Austro-Ugarske koncem 1918., nakon njega više ga nije dobio nijedan admiral, već je dodijeljen 1916. još samo nasljedniku Franje Josipa I., caru Karlu I.
Kad se Haus razbolio od upale pluća, po preporuci svog osobnog liječnika, kirurga i vojnog doktora Antona Freiherra von Eiselberga upućen je na liječenje u pulsku Mornaričku bolnicu, malo je tko mislio da će 8. veljače 1917. završiti život ovaj slavni admiral.
Na svim su brodovima, utvrdama i ustanovama zastave spuštene na pola koplja. Sa svim počastima veliki je admiral sahranjen na pulskom Mornaričkom groblju. Njegovo je tijelo kasnije ekshumirano i 23. svibnja 1925. prenijeto na groblje Hutteldorf u Beču, gdje mu je podignut spomenik. Poslije smrti Grossadmirala Antona Hausa na dužnost zapovjednika flote postavljen je admiral Maximilian Njegovan, a mornaričku komandu u Beču preuzeo je rođeni Puljanin, viceadmiral Karl Kailer von Kaltenfels.
